Iako deca sa autizmom imaju izrazite poteškoće sa socijalnim interakcijama, kao i sa iniciranjem zajedničke pažnje/reagovanjem na zajedničku pažnju, poznato je da deca sa autizmom ipak iniciraju neku vrstu interakcija sa drugim osobama. Na prvi pogled, sve interakcije koje dete inicira, roditeljima mogu delovati isto ili slično. Međutim, u osnovi svih interakcija se uvek nalazi neki motiv za njihovim iniciranjem, i po tome se interakcije međusobno i razlikuju, čak i ako na bihevioralnom planu mogu biti identične. Na primer, u situaciji koju ćemo označi slovom A, dete prilazi mami i daje joj kinder-jaje, kako bi ga mama otvorila. U situaciji B, dete takođe prilazi mami i daje joj kinder-jaje, kako bi joj ga pokazalo. Situacija B u stvari predstavlja jednu epizodu iniciranja zajedničke pažnje (na eng. joint attention), koju bi smo definisali kao sposobnost deteta da koordiniše pažnju između sebe, druge osobe, i predmeta ili događaja, u nameri da sa drugom osobom deli svoja interesovanja, osećanja i iskustva (Bakeman & Adamson, 1984). Dakle, na bihevioralnom planu, iniciranje kontakta u obe situacije je identično (u oba slučaja, prilaženje i davanje kinder-jajeta mami). Međutim, i pored identičnosti u manifestovanju interakcije, suštinska razlika je u motivu za njenim iniciranjem. U situaciji A motiv je potreba za maminom pomoći, a u situaciiji B se radi o želji deteta da sa mamom podeli svoju radost zbog kinder-jajeta koje je upravo dobilo, i o želji da sa mamom podeli jedan lep trenutak, kakav je dobiti kinder-jaje (iniciranje zajedničke pažnje). Deci neurotipičnog razvoja su svojstvene obe situacije koje smo naveli, i to počevši od druge polovine prve godine. Drugim rečima, dete neurotipičnog razvoja će tokom dana stalno zahtevati od roditelja razne stvari do kojih ne može samo doći (npr. od pomoći pri otvaranju kinder-jajeta, do igračke na polici, sladoleda iz frižidera, voća iz činije sa stola i sl.), ali će često i usmeravati pažnju roditelja na njemu interesantne objekte, ljude, događaje i sl. Dete će to najpre činiti uz pomoć gestova i vokalizacije, a kasnije i govorom, u kombinaciji sa gestovima. Sa druge strane, za decu sa autizmom su tipične interakcije, poput one u primeru koji smo označili slovom A, ali ne i interakcije iz primera B. To bi značilo da će dete sa autizmom, kao i njegov vršnjak neurotipičnog razvoja, tokom dana verovatno inicirati veliki broj interakcija sa roditeljima u cilju zahtevanja pomoći, igračaka, hrane, pića, i svega ostalog do čega ne može samo doći, ali će sa druge strane, izostati interakcije u čijoj se osnovi nalazi želja za deljenjem interesovanja, iskustava i osećanja sa drugima. Prethodni primeri su nam pokazali da jedna te ista manifestna forma interakcije, može imati različite motive. Roditelji male dece bi trebalo da obrate pažnju ne samo na manifestnu formu interakcije, nego i na motiv koji je podstakao dete da inicira interakciju. Na primer, izostanak interakcija koje imaju za cilj deljenje interesovanja, iskustava i osećanja sa drugim osobama, se smatra jednim od ranih znakova autizma.
U svrhu dodatnog pojašnjena uloge koju motivacija ima u iniciranju interakcija kod dece sa autizmom, poslužićemo se primerom iz svakodnevne prakse. Dvoipogodišnje dete sa autizmom, zajedno sa svojim roditeljima, po prvi put ulazi u prostoriju sa puno zanimljivih igračaka i knjiga, koje su mu sve dostupne. Počinje da otvara fioke i ormare, i da uzima različitite igračke i knjige. Sa nekim igračkama pokušava da se igra, neke samo razgleda, neke nosi u ruci, itd. I tako, nekih trideset minuta, dok razgovaramo sa njegovim roditeljima. Iako je tokom svih trideset minuta bilo u kontaktu sa brojnim igračkama i knjigama, dete nijednom nije prišlo roditeljima kako bi im pokazalo igračke koje je pronašlo, niti je pokušalo da im uz pomoć pokazivanja kažiprstom, skrene pažnju na neku igračku, ili na postere sa likovima crtanih junaka koji su bili zalepljeni na zidovima. Onda smo odlučili da neke igračke, za koje smo primetili da ih dete često bira za igru, stavimo na visoku policu, i u kutiju koju dete nije moglo samo da otvori. Kada bi se kod deteta javila želja da se igra sa njima, dete bi pokušalo da igračke dohvati sa police, ili bi pokušalo da otvori kutiju sa igračkom. Nakon nekoliko neuspešnih pokušaja, dete bi prišlo roditeljima, i stojeći pored njih, usmerilo bi svoju ruku ka igrački, nakon čega bi mu roditelji dohvatili igračku sa police. Kutiju je po pravilu donosilo mami i tati kako bi mu je otvorili. Čim bi dobilo željenu igračku, dete bi odlazilo od roditelja, prilazeći im ponovo jedino kada bi mu zatrebala njihova pomoć.
Čitaocu ovog teksta će svakako biti upadljiva razlika u socijalnom ponašanju deteta sa autizmom nakon što je stručnjak njegove omiljene igračke stavio na visoku policu i u kutiju, u odnosu na to kada su mu sve igračke bile dostupne. Zašto je stavljanje igračaka na visoku policu ili u kutiju, podstaklo dete da stupi u interakciju sa roditeljima koristeći gest pokazivanja kažiprstom i gest davanja kutije sa igračkom? Zato što je stručnjak stavljanjem igračaka na visoku policu, i u kutiju, stavio dete u poziciju nekoga kome je potrebna pomoć da bi došlo do željene igračke. Dete je naravno nakon neuspešnih pokušaja da dodje do omiljene igračke, prepoznalo da su roditelji ti koji mu mogu pomoći u realizaciji svog cilja, a to je „igračka u njegovim rukama“. Dete je dakle iniciralo kontakt sa roditeljima zato što mu je trebala njihova pomoć da dođe do igračaka. Onog trenutka kada je igračka bila u njegovim rukama, prestala je i njegova potreba za interakcijom sa roditeljima. Gest pokazivanja kažiprstom na igračku i gest davanja kutije sa igračkom koje je dete koristilo pri interakciji sa roditeljima, u ovom slučaju ćemo nazvati protoimperativnim gestovima, jer ih je dete koristilo za zahtevanje pomoći, odnosno igračaka.
Zašto dete nijednom nije iniciralo bilo kakav kontakt sa svojim roditeljima ili stručnjakom, tokom perioda u kojem su mu sve igračke bile dostupne? U situaciji kada su mu sve igračke na dohvat ruke, motiv za iniciranjem interakcije sa roditeljima bi jedino mogla biti želja deteta da sa njima podeli svoje interesovanje za igračke i postere na zidu. Dete neurotipičog razvoja staro dve i po godine (a i mladje), bi u istoj situaciji iniciralo nekoliko epizoda zajedničke pažnje. Drugim rečima, usmeravalo bi maminu i tatinu pažnju ka igračkama i knjigama tako što bi kažiprstom pokazivalo na njih; zatim, davalo bi igračake i knjige roditeljima, ili bi iz blizine ili daljine usmeravalo ruku sa igračkom/knjigom ka roditeljima. Sve ove gestove koje bi dete neurotipičnog razvoja koristilo u cilju skretanja pažnje roditelja na, njemu interesantne stvari i događaje, nazivamo protodeklarativnim gestovoma ili gestovima zajedničke pažnje. Naravno, podrazumeva se da bi na pomenutom uzrastu, dete neurotipičnog razvoja koristilo i govor za skretanje pažnje roditelja na igračke i dešavanja u prostoriji. I sve to, samo iz razloga da i mama i tata vide nešto što je detetu u tom trenutku interesantno. I da, drugi motiv za iniciranjem interakcije sa roditeljima bi mogla biti želja deteta da se zajedno sa mamom i tatom, igra sa zanimljivom igračkom koju je pronašlo. Međutim, imati želju ka nečemu zavisi od toga da li nam to „nešto“ pričinjava zadovoljstvo ili ne. I kao po pravilu, uvek imamo veću želju da se „damo u potragu“ za nečim što nam pričinjava veliko zadovljstvo. Istraživanja pokazuju da deca sa autizmom imaju nisku socijalnu motivaciju (Chevallier, Kohls, Troiani, Brodkin & Schultz, 2012). Na bihevioralnom planu, to se manifestuje u vidu sniženog interesovanja za usmervanjem pažnje ka ljudima, zatim, u vidu manjka motivacije za socijalnim interakcijama, i za uspostavljanjem i održavanjem socijalnih veza. Deficit socijalne motivacije kod osoba sa autizmom se dovodi u vezu sa atipičnim funkionisanjem jedne složene mreže, međusobno povezanih moždanih struktura, koja se naziva sistem nagrađivanja (Kohls, Chevallier, Troiani & Schultz, 2012), o čemu smo detaljnije pisali u našim autorskim tekstovima pod nazivom Socijalna motivacija kod dece neurotipičnog razvoja i dece sa autizmom, i Sistem nagradjivanja i socijalna motivacija osoba sa autizmom. Sistem nagrađivanja kod dece sa autizmom, iz nekog razloga nije u stanju da socijalne stimuluse u dovoljnoj meri „obeleži“ pozitivnim emocijama, kao što je osećaj zadovljstva. Prema Volframu Šulcu, profesoru neuronauka na Univerzitetu Kembridž, i jednom od najvećih svetskih eksperata za sistem nagrađivanja, osećaj zadovljstva je jedna od glavnih funkcija nagrade, i ujedno, definicija nagrade (nagrada jednako zadovljstvo) (Schultz, 2015). Prema tome, ako socijalni stimulusi za dete sa autizmom nisu u dovoljnoj meri izvor zadovljstva, samim tim nisu ni dovoljno nagrađujući, usled čega dete neće ni imati naročito veliku motivaciju da pažnju usmerava ka ljudima, zatim, da traga za socijalnim interakcijama, i da uspostavlja i održava socijalne veze. Ovo je ujedno i osnovno načelo tkz. teorije o deficitu socijalne motivacije kod osoba sa autizmom, koju su pre skoro dve decenije definisali svetski ekspert za autizam, Džeraldina Doson, sa Univerziteta Djuk (SAD), i njeni saradnici. Niskom socijalnom motivacijom se svakako mogu objasniti i poteškoće koje deca sa autizmom imaju sa zajedničkom pažnjom, i to posebno sa iniciranjem zajedničke pažnje (spontanim deljenjem interesovanja, iskustava i osećanja sa drugima) (Mundy, 2016).
I sami roditelji dece sa autizmom koji nam se obraćaju za pomoć, često navode da imaju utisak da im deca prilaze samo kada im nešto treba. Na primer, kada žele sok ili sladoled iz frižidera, tablet uređaj, igračke, kada žele da izadju napolje, neku aktivnost i sl. Po pravilu su to situacije u kojima je detetu potrebna pomoć roditelja kako bi došli do onoga što u datom trenutku žele. Neko će možda reći da je i to neka vrsta socijalne interakcije. U širem smislu, da. Međutim, kada dete sa autizmom inicira interakciju sa roditeljima kako bi mu, na primer, dohvatili neku igračku na visokoj polici, ono je u tom trenutku podstaknuto željom za igračkom, a ne željom za interakcijom sa roditeljima. Interakcija sa roditeljima, u ovom slučaju predstavlja samo način da dete dođe do svoje igračke. Naravno, ovakvo ponašanje je tipično i za decu neurotipičnog razvoja, koja se bezbroj puta u toku dana obraćaju svojim roditeljima zahtevajući sve i svašta. Ali, kada govorimo o socijalnim interakcijama sa kojima deca sa autizmom imaju izrazite poteškoće, mislimo pre svega na interakcije koje su podstaknute, ne željom za bilo kakvom opipljivom nagradom (npr. igračkom, hranom), već detetovom željom za puko druženje; zatim željom za deljenjem interesovanja, iskustava i osećanja sa drugima; za deljenjem igre i različitih aktivnosti; željom za razgovorom itd. Istraživanja pokazuju da deca sa autizmom još od najranijih dana, imaju izrazite poteškoće sa spontanim iniciranjem socijalnih interakcija ove vrste.
Literatura:
- Bakeman, R., & Adamson, L. B. (1984). Coordinating attention to people and objects in mother-infant and peer-infant interaction. Child Development, 55(4), 1278-1289.
- Chevallier, C., Kohls, G., Troiani, V., Brodkin, E. S., & Schultz, R. T. (2012). The social motivation theory of autism. Trends in Cognitive Sciences, 16(4), 231-239.
- Dawson, G., Webb, S. J., Wijsman, E., Schellenberg, G., Estes, A., Munson, J., & Faja, S. (2005). Neurocognitive and electrophysiological evidence of altered face processing in parents of children with autism: implications for a model of abnormal development of social brain circuitry in autism. Development and Psychopathology, 17(3), 679-697.
- Kohls, G., Chevallier, C., Troiani, V., & Schultz, R. T. (2012). Social ‘wanting’dysfunction in autism: neurobiological underpinnings and treatment implications. Journal of Neurodevelopmental Disorders, 4(1), 1-20.
- Schultz, W. (2015). Neuronal reward and decision signals: from theories to data. Physiological Reviews, 95(3), 853-951.