Intelektualni kapaciteti dece sa autizmom mogu biti veoma raznoliki. Prema podacima Američkih centara za kontrolu bolesti i prevenciju (Centers for Disease Control and Prevention, CDC) koji su publikovani nedavno, 39.6% dece sa autizmom ima pridružen poremećaj intelektualnog razvoja (intelektualnu ometenost), što znači da njihov koeficijent inteligencije odgovara vrednosti od 70 IQ jedinica ili manje. Graničnu inteligenciju (koeficijent inteligencije od 71 do 85 IQ jedinica) ima 24.2% dece sa autizmom, dok 36.1% dece sa autizmom ima prosečnu ili natprosečnu inteligenciju (više od 85 IQ jedinica) (Shaw et al., 2025).
Decenijama unazad, među stručnjacima i istraživačima ustalila su se dva termina kojima se označavaju osobe sa autizmom, prvenstveno, na osnovu njihovih intelektualnih kapaciteta. Jedan od njih je visokofunkcionalni autizam koji je rezervisan za osobe sa autizmom čiji je koeficijent inteligencije veći od 70 IQ jedinica (de Giambattista et al., 2019; Klin et al., 2007). To bi značilo da u osobe sa tzv. visokofunkcionalnim autizmom ubrajamo ne samo one sa prosečnim ili natprosečnim intelektualnim kapacitetom, već i one sa graničnom inteligencijom (Barnevik-Olsson et al., 2017). Drugi termin je niskofunkcionalni autizam koji je rezervisan za osobe sa autizmom čiji je koeficijent inteligencije manji od 70 IQ jedinica (de Giambattista et al., 2019).
Intelektualni kapacitet je u bliskoj vezi sa govorno-jezičkim razvojem kod dece sa autizmom (Anderson et al., 2007; Norrelgen et al., 2015; Wodka et al., 2013). Tako se deca sa niskofunkcionalnim autizmom opisuju uglavnom kao neverbalna ili minimalno verbalna, dok su deca sa visokofunkcionalnim autizmom u stanju da komuniciraju rečenicama od po nekoliko reči (tzv. govor u frazama) ili čak mogu da imaju i fluentan govor.
U istraživanjima se obično neverbalnom smatraju deca koja za potrebe svakodnevne komunikacije koriste manje od tri reči; minimalno verbalnom ona koja koriste najmanje tri reči, a nikad ili samo povremeno fraze od dve-tri reči, dok govor u frazama podrazumeva da dete dosledno koristi rečenice od dve-tri reči za komunikaciju (Norrelgen et al., 2015). Neki autori, minimalno verbalnom decom sa autizmom smatraju onu koja na funkcionalan način koriste ne više od 20-30 reči, ili nijednu, dok rečenice od dve-tri reči, ili ne koriste uopšte za komunikaciju ili je njihov broj izuzetno mali (Kasari et al., 2014). Takođe, deca sa autizmom za koju se može reći da govore u frazama koriste za komunikaciju rečenice od 2-3 reči, koje mogu da budu gramatički korektne ali i ne moraju, dok deca za koju se kaže da imaju fluentan govor, koriste kompleksne, gramatički korektne rečenice, ali nekada mogu i da prave male gramatičke greške (Nitzan et al., 2026).
Inače ni termin niskofunkcionalni autizam, ni termin visokofunkcionalni autizam, nisu nikada bili zvanično utemeljeni ni u jednom dosadašnjem dijagnostičkom priručniku za mentalne poremećaje, u kojima su definisani dijagnostički kriterijumi za autizam.
Iako termin visokofunkcionalni sugeriše na to da osoba bez poteškoća (ili bar većih poteškoća) funkcioniše u svakodnevnom životu, to u slučaju osoba sa autizmom nikako nije slučaj. Naime, ove osobe i pored (relativno) očuvanih intelektualnih kapaciteta, imaju brojne poteškoće u svakodnevnom funkcionisanju, bilo da se radi o funkcionisanju u kući, vrtiću, školi, radnom mestu, i slično. Razlog se nalazi u činjenici da osobe sa visokofunkcionalnim autizmom, uprkos tome što imaju (relativno) očuvane intelektualne kapacitete, imaju značajne poteškoće sa sticanjem adaptivnih veština usled čega im je potrebna pomoć drugih kako bi funkcionisali u različitim okruženjima. Zato, mnogi stručnjaci smatraju da je neprimereno deklarisati osobu kao visokofunkcionalnom samo na osnovu intelektualnih kapaciteta, ako ta osoba u isto vreme ima značajan deficit komunikacionih, socijalnih i praktičnih adaptivnih veština usled čega iziskuje podršku u svakodnevnom funkcionisanju (Alvares et al., 2020; Tillmann et al., 2019).
Iako se oba termina još uvek koriste, trenutno se kao pokazatelj težine autizma, uzima nivo podrške koji osoba iziskuje u oblasti socijalne komunikacije i stereotipnog ponašanja. Tako, aktuelni Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje Američke asocijacije psihijatara (Diagnostic i statistical manual of mental disorders, fifth edition, text revision, DSM–5–TR, APA, 2022), predviđa tri nivoa podrške i to Nivo 1 – zahteva podršku; Nivo 2 – zahteva značajnu posršku i Nivo 3 – zahteva veoma značajnu podršku. U okviru svakog nivoa podrške opisan je stepen izraženosti simptoma autizma u oblasti socijalne komunikacije i stereotipnog ponašanja koji korespondira sa određenim nivoom podrške, uz neke primere načina na koji se određeni simptomi manifestuju. Pa tako, prvi nivo podrške bi uglavnom odgovarao blažim simptomima autizma; drugi nivo podrške, umereno zastupljenim simptomima autizma, dok treći nivo podrške korespondira za izrazito zastupljenim simptomima autizma (APA, 2022).
Međutim, neki autori smatraju da kriterijumi u odnosu na koje se određuje koji nivo podrške dete sa autizmom iziskuje, nisu dovoljno operacionalizovani. To drugim rečima znači da nije baš sasvim precizno opisano na koji način i u kojoj meri simptomi autizma trebaju da budu zastupljeni da bi se odredio nivo podrške koju dete iziskuje.
Međutim, neka istraživanja pokazuju da stručnjak sud o nivou podrške koju dete sa autizmom zahteva, može sa izvesnom pouzdanošću zasnovati na osnovu stepena težine autizma utvrđenog primenom određenih instrumenata; zatim, na osnovu intelektualnih kapaciteta deteta (Gardner et al., 2024; Mazurek et al., 2019) i na osnovu nivoa ovladanosti adaptivnim veštinama (Gardner et al., 2024).
Inače, simptomi autizma ne moraju nužno da budu jednake težine u obe sržne oblasti (socijalna komunikacija i stereotipno ponašanje). Na primer, moguće je dete sa autizmom ima blaže simptome u domenu socijalne komunikacije, a umereno zastupljene simptome u domenu stereotipnog ponašanja. Isto tako, moguće je i da dete ima umereno zastupljene simptome autizma u oblasti socijalne komunikacije, a da u isto vreme ima u blažoj meri zastupljeneno streotipno ponašanje. Međutim, istraživanja pokazuju da većina dece sa autizmom ima relativno ujednačenu težinu simptoma u oblasti socijalne komunikacije i stereotipnog ponašanja (Gardner et al., 2024; Mazurek et al., 2019).
Literatura:
1. American Psychiatric Association. (2022). Diagnostic and statistical manual of mental disorders, text revision DSM-5-TR.
2. Alvares, G. A., Bebbington, K., Cleary, D., Evans, K., Glasson, E. J., Maybery, M. T., … & Whitehouse, A. J. (2020). The misnomer of ‘high functioning autism’: Intelligence is an imprecise predictor of functional abilities at diagnosis. Autism, 24(1), 221-232.
3. Anderson, D. K., Lord, C., Risi, S., DiLavore, P. S., Shulman, C., Thurm, A., … & Pickles, A. (2007). Patterns of growth in verbal abilities among children with autism spectrum disorder. Journal of consulting and clinical psychology, 75(4), 594.
4. Barnevik Olsson, M., Holm, A., Westerlund, J., Lundholm Hedvall, Å., Gillberg, C., & Fernell, E. (2017). Children with borderline intellectual functioning and autism spectrum disorder: developmental trajectories from 4 to 11 years of age. Neuropsychiatric Disease and Treatment, 2519-2526.
5. Gardner, L., Gilchrest, C., & Campbell, J. M. (2024). Intellectual, adaptive, and behavioral functioning associated with designated levels of support in a sample of autistic children referred for tertiary assessment. Journal of Autism and Developmental Disorders, 54(11), 4145-4151.
6. De Giambattista, C., Ventura, P., Trerotoli, P., Margari, M., Palumbi, R., & Margari, L. (2019). Subtyping the autism spectrum disorder: comparison of children with high functioning autism and Asperger syndrome. Journal of autism and developmental disorders, 49(1), 138-150.
7. Nitzan, T., Bachrach, M., Ilan, M., Faroy, M., Waissengreen, D., Michaelovsky, A., … & Dinstein, I. (2026). Early joint attention abilities measured by the ADOS‐2 predict subsequent expressive language development in minimally verbal autistic children. JCPP advances, e70140.
8. Norrelgen, F., Fernell, E., Eriksson, M., Hedvall, Å., Persson, C., Sjölin, M., … & Kjellmer, L. (2015). Children with autism spectrum disorders who do not develop phrase speech in the preschool years. Autism, 19(8), 934-943.
9. Mazurek, M. O., Lu, F., Macklin, E. A., & Handen, B. L. (2019). Factors associated with DSM-5 severity level ratings for autism spectrum disorder. Autism, 23(2), 468-476.
10. Kasari, C., Brady, N., Lord, C., & Tager‐Flusberg, H. (2013). Assessing the minimally verbal school‐aged child with autism spectrum disorder. Autism Research, 6(6), 479-493.
11. Klin, A., Saulnier, C. A., Sparrow, S. S., Cicchetti, D. V., Volkmar, F. R., & Lord, C. (2007). Social and communication abilities and disabilities in higher functioning individuals with autism spectrum disorders: The Vineland and the ADOS. Journal of autism and developmental disorders, 37(4), 748-759.
12. Tillmann, J., San José Cáceres, A., Chatham, C. H., Crawley, D., Holt, R., Oakley, B., … & Zwiers, M. P. (2019). Investigating the factors underlying adaptive functioning in autism in the EU‐AIMS Longitudinal European Autism Project. Autism Research, 12(4), 645-657.
13. Shaw, K. A. (2025). Prevalence and early identification of autism spectrum disorder among children aged 4 and 8 years—Autism and Developmental Disabilities Monitoring Network, 16 Sites, United States, 2022. MMWR. Surveillance Summaries, 74.
14. Wodka, E. L., Mathy, P., & Kalb, L. (2013). Predictors of phrase and fluent speech in children with autism and severe language delay. Pediatrics, 131(4), e1128-e1134.
Recent Comments